djete je covjeku otac

cU svojoj cjelovitosti, porodica dakle predstavlja složen dinamski splet odnosa prošlosti, sadašnjosti i buducnosti svakog od njenih clanova. Ništa se u njenim supstrukturama ne dešava a da se to na neki nacin ne odrazi na dinamiku odnosa u porodici kao cjelini. Da bi mogla funkcionirati kao sredina pogodna za duševni razvoj djeteta, potrebno je da roditelji osiguraju dovoljno dobro obavljanje tri osnovne funkcije porodice: funkciju njege (odnosi se na ono što se u “klasicnom” smislu podrazumjeva pod materinstvom, tj. njega u prve dvije-tri godine života djeteta), funkciju ucenja kulturi ponašanja (socijalizacija) i funkciju zrelog roditeljskog zajedništva.

Znacaj odnosa roditelj-dijete

Opcenito govoreci, djeca koja su razvila blizak odnos sa svojim roditeljima trebalo bi da izrastu u sigurne, samopouzdane, neovisne i produktivne licnosti, spremne da uzimaju i daju, a time osposobljene za uspostavljanje dobrih interpersonalnih relacija i postizanje zadovoljavajuceg akademskog uspjeha. Nasuprot njima, djeca ciji se odnos vezanosti i povjerenja u roditelje ocjenjuje lošim, osjecat ce se nesigurnim, nezašticenim i anksioznim, i vec u predškolskom periodu ispoljavat ce probleme u socijalnim relacijama kao i probleme u ponašanju. Tako ce se neka od njih povlaciti i osamljivati, postajuci socijalno izolirana i/ili hostilna, a druga ce se zbog napetosti koju nose, osjecati bespomocnim i uplašenim. Kasnije, u školskom periodu, mogu postati agresivna i nasilna.

Biološki uvjetovan fenomen bliskosti izmedu majke i djeteta koji u prvom redu obezbjeduje hranu i njegu, te bliskosti izmedu oca i djeteta koji obezbjeduje osjecaj sigurnosti i druge stvari neophodne za život, Svemilosni Allah stvorio je u cilju preživljavanja i zaštite. Stoga roditelji treba da su nježni, požrtvovani, tolerantni i milostivi prema svom djetetu. U suprotnom, pred njim stoje gorka iskušenja. Realnost svakodnevnog života pruža ocigledne potvrde gore navedenog. Danas, nažalost, nalazimo sve više dokaza koji govore u prilog cinjenici da neprimjeren odnos vezanosti djeteta za roditelje ili odsustvo jednog ili oba roditelja u djetinjstvu povecavaju šanse za pojavu antisocijalnog ponašanja i delikvencije ili depresije i suicidalnih tendencija kod djece. Pri ispitivanju prošlosti djece koja su imala pokušaje suicida, u SAD-u, uoceno je da je najveci dio te populacije doživio odvajanje od roditelja ili se, cak, i u prisustvu roditelja osjecao zapostavljenim, zanemarenim ili odbacenim u jednoj od životnih faza (Husain, Cantwell, 1991).

Poznato je da, tokom razvojnog perioda, djeca internaliziraju sisteme vrijednosti svojih roditelja i identificiraju se s njima. Ukoliko oni ne potkrepljuju prve pokušaje djeteta u individuaciji, kasnija socijalna adaptacija bit ce nedovoljna jer se poremecaji licnosti materijaliziraju u interpersonalnom domenu. U uslovima neodgovarajuce brige o djetetu, psihickog i fizickog zanemarivanja, pa cak i zlostavljanja, sa osujecivanjem njegovih osnovnih potreba, narocito potrebe za ljubavlju, bliskošcu i brižnošcu, uocava se da roditelji cesto ne razumiju potrebe svog djeteta pa su i njihovi odgovori uvijek u neskladu sa zahtijevima koji se pred njih postavljaju. Nepovoljni porodicni odnosi koji povreduju dijete iz dana u dan, od bitnog su znacaja. Roditelji na taj nacin vrše stalan utjecaj na organizaciju strukture licnosti, njegovih nagonskih težnji, proizvodeci i produbljujuci spoljašnji i unutrašnji konflikt. Tako kod djeteta pojacavaju osnovnu strepnju, nepovjerenje, fobicnost, agresivnost, nedosljednost u stavovima i osjecaj hladnoce prema drugima.

U porodicama u kojima caruje “neuroticki nemir” roditelji su preokupirani svojim problemima; cesto nisu nimalo zainteresirani za svoju djecu, ne poklanjaju im niti dovoljno vremena niti pažnje, tako da cijelokupna atmosfera ne pogoduje pravilnom razvoju i formiranju identiteta. U porodicama u kojima preovladava takva klima, mladi su nezadovoljni roditeljima kao identifikacijskim modelima i traže druge osobe u okolini za te ciljeve. Nerijetko, opredjeljuju se i za negativne socijalne uloge i postaju narkomani, alkoholicari, promiskuitetne osobe, delikventi itd.

U odsustvu roditeljske podrške, a u želji da ublaži unutrašnje neuskladenosti, napetost, anskioznost i osjecaj nesigurnosti, te na taj nacin riješi svakodnevne životne teškoce na koje nailazi, mlada osoba pribjeci ce mehanizmu adaptacije koji odgovara njenoj još uvijek nedovoljno razvijenoj strukturi licnosti: neki se povlace i izoliraju od sredine, neki ispoljavaju neurotske simptome, a neki postaju nasilni ili pribjegavaju razvoju autodestruktivnih navika koje ukljucuju upotrebu psihoaktivnih supstanci - alkoholnih pica ili razlicitih vrsta droga. Da li ce se osoba prikloniti drogama, ovisi od strukture njene licnosti, njene prošlosti i za nju specificnog nacina života, te od tradicije i sredine u kojoj živi. Mnogi mladi ljudi posežu za drogom zbog brojnih pritisaka i trauma koje trpe u životu, izgubili su osjecanje sigurnosti i samopoštovanja. U današnjem porodicnom miljeu, u kojem su roditelji u svakodnevnoj životnoj utrci za materijalnim dobrima i dobitima druge vrste zanemarili svoju ulogu odgajivaca, u atmosferi odgojno-obrazovne zapuštenosti i emocionalne zapostavljenosti, mladi osjecaju nerazumijevanje, emocionalnu “avitaminozu” i nedostatak ljubavi, te vrlo rano napuštaju roditeljski dom, zanemaruju školovanje i lahko postaju devijanti.

U svojim ispovijestima, djeca, ovisnici o drogama, vrlo cesto nude slicne sadržaje: 'Moji roditelji su meni dali sve materijalno i misle da su mi time dali sve...nema ih po cio dan i ja sam ostajem medu cetiri zida...' Roditelji, pak, na ovaj uistinu veliki problem, gledaju iz druge perspektive: 'Pa mi smo njemu dali sve, on ima sve što mu treba, sve što poželi mi kupimo... To je sila udarila u glavu, djeca su danas objesna...' Svoju grešku, cini se, niko ne uvida a uzajamna optuživanja i prebacivanje krivice s jednih na druge su neizbježna. U biti, s djecom se malo ili nimalo ne razgovora, ona su vrlo cesto odgojno zapuštena, emocionalno zapostavljena, osjecaju se nezašticenim, te svoje strahove, nedostatak stvarne brige i ljubavi, kao i prazninu koju u sebi nose nastoje ispuniti necim drugim.

Iz navedenog je lahko uvidjeti da su klima koja u porodici vlada, unutarporodicni odnosi i psihološke karakteristike njenih clanova u znatnoj mjeri osobite. Kako je pretjerana zaštita mladih od teškoca koje život nosi više štetna nego korisna, tako nije dobro ni prepustiti mlade ljude same sebi, jer oni i dalje traže i ocekuju pomoc odraslih koja im je neophodna. Pravilan put u odrastanju mladih treba oznaciti postojanjem prijatnog, toplog i nenametljivog razumijevanja i prihvatanja, kako u kuci, tako i u školi, i u svakom drugom miljeu. Mladi covjek, kada osjeti da su odrasle osobe, roditelji i drugi prijateljski nastrojeni, da razumiju i saosjecaju s njim, da nisu previše sumnjicavi i autoritativni, da nemaju previše zahtjeva koji su neuskladeni s mogucnostima, uspješnije ce moci da rješavaju brojne teškoce i probleme življenja i manje ce osjecati potrebu da bježe od svojih problema jer su odrasli tu i žele da im pomognu.

Važno je stoga shvatiti da je proces sazrijevanja licnosti vrlo dinamican proces u toku kojeg su psihicki potencijali djeteta podložni stalnim promjenama. Djetinjstvo predstavlja glavni put ka mogucnostima za oblikovanje emocionalnih naklonosti; navike stecene u djetinjstvu postaju “pribor” za osnovne sinapticke veze u arhitekturi nervnog sistema i teže ih je mijenjati kasnije u životu. Odgovornost i nacin reagiranja roditelja na potrebe djeteta, kao i mogucnosti koje se djetetu nude dok uci da se izbori sa sopstvenim nemirom, da kontrolira nagone i da saosjeca, predstavljaju veoma važna iskustva. Suštinski i nerazdvojni dio mladalackog perioda karakterizira, izmedu ostalog, i moralni razvoj. Mladi ljudi vode složenu borbu za dostizanje moralnih normi, osjecanja samopoštovanja, izgradivanja sistema vrijednosti i mjerila na osnovu kojih ce kasnije u životu procjenjivati šta je dobro a šta zlo. Razvijajuci se, oni tokom djetinjstva i preadolescentnog perioda upijaju mnoge moralne norme u porodicnom krugu, školi i društvu, ali sada, u periodu mladalaštva, od njih se ocekuje da prihvate obrasce ponašanja i moral koji su karakteristicni za njihovu kulturu. Medutim, moralno sazrijevanje ne tece bez problema. Ono je veoma otežano zbog nestabilnosti u sistemima vrijednosti odraslih i nekada naraste do nivoa konfuzije. Antisocijalnog, agresivnog, izazivackog i nasilnickog ponašanja sve je više. Jedan istaknuti psiholog rekao je: “Uznemirenost, nestabilnost i raspad svakodnevnog porodicnog života prodrli su u sve segmente društva a položaj djece i porodice ocajniji je nego ikada do sada.” (Goleman, 2002). Kako sve to prihvatiti i ici dalje ka takvom svijetu odraslih kada u njemu ne postoje obrasci koji su sasvim istiniti i pouzdani? Dilema je bezbroj a one ponekad nose i dugotrajne procese preispitivanja, lutanja i patnji.

U slijedecem broju: Znacaj ranog islamskog odgoja na kasniji razvoj licnosti